U parku. Tihi je dan,
zlatnom prašinom napudran.
Modar i plavetan,
žut i kestenjavi,
a narančastom kapicom na glavi.
Javor tiho mrmori
(ili možda govori):
-Sanjiv sam,
želio bih malo mira,
a netko buči.
-Ma to vjetar u mojim granama svira,
kako ti nije jasno –
kesten ga pouči.
-Samo malo preglasno.
A još kad tvoji plodovi počnu padati…
I Stanko i Janko,
Marko i Darko
počnu za njima skakati,
Ha, ha, ha, ha, ha!
-Ha, ha, ha…-
zaore stabla sva.
Javoru ne preostaje,
već zimi spavati.

Vera Zemunić

Izvor: http://www.zlatnadjeca.com/

Snježana Majdandžić-Gladić