Zec u kupusu

Iznad sela Livadice uzdiže se lagani brežuljak Zečevo, obrastao niskom, pretežno crnogoričnom šumom u kojoj živi mnogo zečeva. Zato je ovaj brežuljak i dobio ime po zečevima, njegovim stanovnicima, lijepim i ljupkim životinjama.

Brežuljak Zečevo okružen je bistrim rječicama, zelenim livadama i malim selima. Sa brežuljka se pružaju daleki vidici na prekrasan krajolik. Udaljen je od velikih i gustih šuma gdje žive divlje životinje, opasne za zečeve. Dodatnu brigu o zečevima vode mjesni lovci, koji im osiguravaju potpunu sigurnost. Tako zečevi na ovom brežuljku žive posve sigurno, mirno i spokojno. Obično žive u skupinama, a tek poneki i odvojeno. Vrlo su interesantni po izgledu, jer ih ima u raznim bojama: bijelih, crnih, šarenih i sivih. Pretežno ih ima najviše u svijetlosivoj boji. Bez obzira na vanjski izgled i boju svi su oni dragi i umiljati.

Jedan od najljepših i najinteresantnijih zečeva u cijelom Zečevu je zec Valentin. On se ističe posebnom ljepotom. Bijele je boje, a na tijelu ima crvenkasti otisak u obliku srca. Zato je dobio ime Valentin. Ne samo da je Valentin najljepši, već je i najpametniji zec u cijeloj zečjoj šumi. On se uvijek dosjeti nečeg pametnog što drugim zečevima ne pada ni na kraj pameti. Čim bi netko nepoznat ili sumnjiv došao u njihovu šumu, Valentin bi uzdignuo uši, raširio oči i podignuo se na zadnje noge, a to je bio znak za uzbunu. Svi su se zečevi na znak uzbune odmah sakrili i zaključali u svoje zečje kućice. Valentin je vodio dosta brige o sigurnosti svojih rođaka.
Iako je na Zečevu tijekom godine bilo dovoljno hrane za sve zečeve, dolaskom zime bilo je sve manje i manje. Zečevi tada žive veoma skromno. Lišće crnogorične šume jedina je hrana za njih u zimsko doba. Tada zečevi pretežno žive u svojim toplim kućicama, pogotovo kada padne snijeg.

Jednoga dana kada je snijeg malo okopnio i kada je put bio prohodan, zec Valentin se spustio do sela Livadica u potrazi za hranom. Zečevi se rijetko kada spuštaju do naselja, ali glad, najveći neprijatelj, natjerala je Valentina da se spusti do sela. Tako je Valentin obišao cijelo selo i vidio pune vrtove zasađene prekrasnim kupusom, bijelim poput snijega. Od silne radosti Valentinu su rasle zazubice. Ujedno je bio i tužan, jer kupus je mogao dohvatiti samo okom, jer su vrtovi bili ograđeni visokim i gustim plotom.Valentin je bio žalostan što pored toliko mnogo kupusa mora biti gladan. Seljake se nije usudio pitati da mu daju glavicu kupusa, jer seljaci baš ne vole vidjeti zečeve u svom vrtu. Valentin je zato pazio da ga nitko ne vidi i pažljivo se šuljao uz plotove vrtova. Glad koja je postajala sve jača natjerala ga je da i dalje obilazi vrtove po cijelome selu. I na kraju trud se isplatio. U zadnjem vrtu na kraju sela, malo udaljen od kuća, Valentin je ispod plota iskopao jednu malu rupicu, tek toliku da se mogao provući, kroz koju je ušao u vrt. Rupu je mogao kopati na miru, jer tuda nije nitko prolazio. Napokon njegovoj gladi došao je kraj. Ušao je u vrt i najeo se sočnog bijelog kupusa i veselo se vratio u zečju šumu. I tako je Valentin svako jutro dok su seljaci još spavali, odlazio u njihov vrt s kupusom. Oprezno je pazio da ga nitko od vlasnika vrtova ne vidi. Krio se pod širokim listom kupusa.

Šumom zavlada je tišina, a što je još i gore, velika glad, jer za sve zečeve nije bilo dovoljno hrane. Lišće na niskim grančicama crnogorične šume zečevi su već odavno pojeli, a do visokih ni najspretniji zec, pa čak ni Valentin, nije se mogao popeti.

Zec Valentin nije gladovao, jer se on snašao za hranu u seoskim vrtovima. To nije ispričao drugim zečevima, jer ne bi bilo dobro kada bi se u vrtovima odjednom pojavilo puno zečeva. Mogli bi nastradati, mislio je Valentin.

Valentin je primjetio da njegovi rođaci zečevi gladuju, jer ni sam na Zečevu nije mogao pronaći ništa za jesti. To se vidjelo po tužnom izrazu njihovih lica, žalosnom pogledu i slabosti njihovih tijela. Bio je to tužan porizor u zečjoj šumi.

Kako je Valentin bio najpametniji i najugledniji zec na Zečevu, morao je dobro razmisliti kako će od gladi spasiti svoje rođake. I napokon se sjetio kako će ih nahraniti.

Slijedećeg jutra kada je Valentin pošao u selo do vrta s kupusom, sa sobom je ponio jednu veliku vreću. Polako, ali pažljivo da ga nitko ne vidi, nabrao je punu vreću kupusa i krenuo uz brdo. Vreća je bila teška pa se Valentin morao odmarati nekoliko puta. Još prije podne stigao je na brežuljak Zečevo sa kupusom. Pozvao je na ručak sve zečeve iz cijele šume i spasio ih od gladi.. Svi su mu zečevi bili zahvalni što ih je nahranio usred zime. Na njihova lica vratila se radost, a iz očiju zablistao je vedar sjaj. Od tada Valentin je među svojim rođacima uživao veliki ugled i povjerenje.

Još poneki put Valentin se spuštao u vrt s kupusom. Kako je kupus bio sve rjeđi, seljak je primjetio da je netko sumnjiv u njegovom vrtu, jer su iznad kupusa virile duge zečje uši. Seljak je povikao: “Tko je to u mom vrtu, neka ide odmah vani”. Valentin je shvatio da kupus sadio nije i odmah je pobjegao iz vrta! Više se nije ni vraćao, jer se približavalo proljeće pa je počela rasti i mlada trava na Zečevu.

Kada se seljak spustio u vrt imao je što i vidjeti. Od kupusa ostale su samo stapke. Sav kupus pojeo je Valentin, a ono što nije mogao pojesti, ponio je svojim rođacima zečevima, kako bi mogli preživjeti hladnu zimu.

Valentin je zato postao najpoznatiji i najslavniji zec u cijeloj šumi na Zečevu.

Kuzman Landeka

Izvor: Landeka

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

marginheight=before