LICA:
PRVI DJEČAK
DRUGI DJEČAK

(Na pozornicu sa suprotnih strana ulaze, žureći, dva dječaka i susreću se.)

PRVI DJEČAK: Ćao!
DRUGI DJEČAK: Ćao! Kuda žuriš?
PRVI DJEČAK: U školu, samo što ne zakasnim. A ti?
DRUGI DJEČAK: Ja na sekciju. Počinjem u isto vrijeme kad i ti. Obojica žurimo, ali ovo ti moram ispričati.
PRVI DJEČAK: Hajde, samo brzo.
DRUGI DJEČAK: Znaš onu malu tračaru iz šestog ce, onu što misli da je najljepša na svijetu?
PRVI DJEČAK: Uh, jesi mi i dao opis! Svaka djevojčica trača i misli da je najljepša na svijetu.
DRUGI DJEČAK: Ama onu Bubu, koja se stvarno ističe u tome. E, ona ti je jučer pošla u školu i srela Seku koja je išla na kurs plesa. Otračale su pola škole i – zna se – opet zakasnile.
PRVI DJEČAK: Ih, jest mi i neka novost. Pa one kasne zbog tračanja skoro svakog dana. Prave su babe tračare. Ali, baš nas briga za njih, nego znaš šta je novo sa Markom?
DRUGI DJEČAK: Zar i njemu ima šta značajno da se desi!?
PRVI DJEČAK: Itekako! Rekao mi je jučer u povjerenju, ali da ni crnoj zemlji ne kažem, da je dobio pismo od Azre. Napisala mu je da joj se on dopada (Prenemaže se oponašajući Azrin govor.) zato što ima razmak između dva zuba. Bez veze! A Marko se sad pravi važan, kao da je dobio pismo od princeze, a ne od Azre koja je mršava kao motka i kreštava kao svraka.
DRUGI DJEČAK: Ih, ona je još i dobra kakva je Antonela. Ona ne samo da izgleda gore od Azre, nego je i glupa. Kaže da se nikada neće udati za muškarca koji je niži od nje. Kao da smo mi krivi što nismo košarkaškog rasta.
PRVI DJEČAK: A jesi li čuo šta je bilo sa sinom nastavnice likovnog? Propao na vozačkom! Baš mi je drago! Nastavnica nama samo priča: (Oponaša nastavničin govor i pokrete.) “Trebate biti ovakvi, pa trebati biti onakvi, pa ovo vam ne valja, pa ono vam ne valja, pa učite, pa ne sramotite roditelje…” E, sad neka malo svom sinu priča šta mu ne valja.
DRUGI DJEČAK: A znaš li zašto je propao? Hi, hi!
PRVI DJEČAK: Pojma nemam. Baš me zanima?!
DRUGI DJEČAK: Prethodne večeri posvađao se sa djevojkom, znaš onu njegovu namazanu gusku? Nije da tračam, ali nisu nikakav par.
PRVI DJEČAK: E, moj prijatelju, oni su super kakvi su Meho i Lejla. On onakav buckast, okrugao kao lopta, a ona kao žirafa, viša od njega za glavu. Ni ja njih ne ogovaram, ovo su samo činjenice koje svako živ vidi.
DRUGI DJEČAK: Dobro kažeš, sasvim si u pravu. Uh, svašta još imam da ti pričam, samo to bi možda već prešlo u tračanje, a ato ne želim nipošto. Nismo mi djevojčice. One samo: “Bla, bla, bla!”, ne znam kako ih usta ne zabole od silne priče.
PRVI DJEČAK: Nego, hajdemo sada u školu i na sekciju da ne zakas… (Pogleda na sat na ruci.) Uh, već kasnimo deset minuta.
DRUGI DJEČAK: Dobro, možemo malo i zakasniti. Imali smo važan razgovor, nismo tračali kao djevojčice.
PRVI DJEČAK: (Odlazeći.) Njih mi ne spominji! Baš su tračare.
DRUGI DJEČAK: (Odlazeći.) Zapamti gdje smo stali, nastavit ćemo čim se ponovo vidimo!
PRVI DJEČAK: Jedva čekam!

Ivo Kobaš