Tko najviše voli

Jedan je dječak dobio novu olovku. Na njoj su bile nacrtane razne životinje i činila se tako lijepa da dječak do tada ljepšu nije vidio.
“Eh, olovčice moja, kako da te sad zašiljim, kada ću te onda ubrzo potrošiti i ostati bez tebe? Ne, ne! Neću ja tebe ni šiljiti, samo ću te pokazivati prijateljima i malo se pred njima praviti važan”, razmišljao je dječak.
“Ne, to nipošto!”, iznenadi dječaka glas olovke koja progovori, kao da je čula njegove misli. “Ako me ne koristiš za pisanje, kako ću ispuniti svoj životni cilj? Želim da me odmah zašiljiš i što više pišeš mnome. I to pametno da pišeš!”
“Ali… ja sam tek treći razred osnovne škole, ne znam baš mnogo pametnih tema o kojima bih mogao pisati.”
“Znaš ti, znaš! Samo razmisli!”,  bila je uporna olovka.
“Kako? Evo, za zadaću imam napisati nešto o majci. Kako mogu napisati što
 pametno i novo, kada nema živog čovjeka koji nije pisao o majci?! Sve što je
lijepo, već je napisano. Ja to jednostavno ne umijem, ne znam tako lijepe
riječi. A, inače iz pismenih vježbi uvijek dobijem dvojku ili
trojku.”
“Eto, samo to što osjećaš napiši. Ali iskreno. I pazi, ja hoću da me po dobru pamte, da napišem nešto lijepo, a ne obične stvari. Tko se još sjeća olovke koja je pisala obične stvari?Dakle, počinji! I ponavljam: samo iskreno!”
Olovka to reče i ušuti. Ušuti i dječak. Malo razmisli pa zaključi:
“Svakako moram pisati zadaću. Ništa me ne košta da poslušam olovku, pa ću vidjeti na što će sličiti.”
Zašilji olovku i poče:
“Želio bih napisati kako svoju majku volim. I to najviše na svijetu. Ali svi kažu kako baš oni svoju majku vole najviše na svijetu. To nije istina, vjerujte mi, jer ja sam taj koji najviše voli. Samo ne znam to tako lijepo reći kao drugi, pa se čini da oni govore istinu. Uostalom, baš me briga hoće li mi tko vjerovati.
Meni je važno da to zna moja mama. A ona zna. Naročito kada je pitam je li se umorila, boli li je glava i trebam li joj što pomoći. Vidim to po njenom pogledu. I osmijehu. Jedino kada je zagrlim, nisam siguran da li je volim najviše na svijetu, jer tada i ona zagrli mene i učini mi se kako ona mene voli više.”
“Bravo! Bravo! To je dovoljno! Ne piši ništa više!”, uskliknu zadovoljno olovka.
I dječak je bio zadovoljan. Sutradan je prvi put u životu iz pismene vježbe dobio peticu.
Ivo Kobaš

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

marginheight=before