Luna Kako su nastali Mjesec i zvijezde

I. ČIN
LIKOVI: PASTIRICA LUNA, SELJANI, KRAVA, VOL, OVNOVI I OVCE
(Seljanin i seljakinja razgovaraju kako noću osvijetliti selo.
Na livadi pasu krave.)

PRIPOVJEDAČ:

Poslušajte priču staru
iz vremena stvarno davna,
o ljudima malo čudnim,
o Mjesecu i zvijezdama.
Svi su bili vrlo tužni
kad u nebo pogledaju
jer ne bjehu gore zvijezde
da seoce obasjaju.

SELJAKINJA (zabrinuto se obraća seljaninu):
Naše selo jeste lijepo,
ima rijeku, ima travu,
ali nema baš nikakav
lijep ukras za svoju glavu.

SELJANIN (zamišljeno):
Možda bismo mogli sa svih
livada pobrati cvijeće.
I tako ga ima puno
otkako je tu proljeće.
VOL (iznenađeno):
Al’ su ovo čudni ljudi.
Zašto razbijaju glavu?
Umjesto da nas odvedu
na zelenu, čistu travu.

KRAVA (razočarano nastavlja pasti):
Nego će sad i cvjetiće
sa livada pokupiti,
ponijeti ih u visine
i na nebo zakvačiti.

SELJAKINJA (gleda u nebo, nadajući se):
Kad bi možda netko htio
dobro djelo napraviti,
pokupiti sve fenjere,
na nebu ih posaditi.

SELJANIN (značajno i zabrinuto):
Da nam selo ima zvijezde,
da se nebom Mjesec zlati,
tko li će to napraviti?
Tko će htjeti putovati?

II. ČIN
(Na obližnjem proplanku pastirica Luna
čuva stado ovaca)
PRIPOVJEDAČ:
Na livadi pored sela
pastirica ovce čuva.
Proširi se ova priča
pa i ona priču čula.
Njeno ime bješe Luna,
djevojka na dobrom glasu.
Odluči da će u selo
kad se ovčice napasu.

LUNA:
U selu se digla graja,
seljane sad nebo brine.
Htjeli bi ga ukrasiti,
al’ ne znaju kako… čime…
Pahulje se brzo tope,
kamenčići neće sjati,
cvijeće će se osušiti,
a drveće neće stati.
Fenjeri su ipak, možda,
najbolje rješenje za to.
Kada bi se upalili,
zasjali bi kao zlato.
Tad bi nebo bilo kao
veliki nebeski cvijet,
koji raste iz ljubavi
koju pruža cijeli Svijet

OVCE:
Al’ je ova trava slatka,
najukusnija do sada.
Tu je slađa i čistija
jer je daleko od grada.
A tek potok što žubori
i to cvijeće što ga krasi,
neće dugo biti ovdje,
zato, prijo, paaasi, paaasi.

OVNOVI:
Ne pričajte sad o hrani.
Pastiricu nešto brine.
Okupimo se oko nje
da tu brigu s lica skine.
Poći ćemo zato sa njom
do te prostrane visine,
da ne bude nikad sama
kada se ka nebu vine.

LUNA:
Postoji li negdje netko,
odavde pa sve do mora,
da na nebu zvijezde niže,
od večeri pa do zora?
Postoji li neko dijete,
bilo veće ili manje,
da bez straha, hrabro pođe
na to važno putovanje?
Ako ljudi žele, ja ću
poći da im nebo pazim!
Povest ću i stado meko,
putem sama da ne gazim.
A svi novi što se rode,
i oni što već su tu,
sa radošću neka vole
tu nebesku kapiju!

III. ČIN
(Pastirica Luna dolazi u selo gdje je
svi oduševljeno dočekuju)
PRIPOVJEDAČ:
Tad je pastirica Luna,
čija duša bješe mila,
odlučila selu reći
što je ona odlučila!
Pokupila sve ovčice,
svoje stado… vjerno… bijelo,
i reče im – baš će oni
učiniti dobro djelo!

SELJANIN (oduševljeno):
Dobro došla, pastirice!
Tvoje stado naš je gost!
Nastao je problem
jer do neba ne postoji most.
Želimo da noću nebo
krase Mjesec i zvjezdice,
pa kad zlatno Sunce zađe,
da se selu vidi lice.

SELJAKINJA (uzbuđeno objašnjava):
Fenjere smo prikupili.
Svaka kuća bar po jedan.
Sad nam treba netko hrabar,
netko spretan, čestit, vrijedan,
netko tko će ih uzeti,
prema nebu ih ponijeti,
svake noći upaliti,
Svijetu radost donositi!

LUNA (odlučno):
Ne budite više tužni!
Krećemo baš ovaj čas!
Stvorit ćemo novo nebo,
a vi … mislite na nas.
Jer daljina često boli
kad je kuća predaleko,
ali uvijek lakše bude
kad na tebe misli netko.

PRIPOVJEDAČ:
Tad ponosno na put krene
ta vesela družina,
a nada im, i vrlina,
put do neba sagradila!
Od davnina pa do sad,
sa nebeske livade,
i slabima i hrabrima
noću se osmjehuje…

Čak i danas kada gledaš
u nebeski modri svod,
primjetit ćeš tu družinu
koja ima vječni hod.
Zbog njih nebo ima Mjesec,
ima zvijezde što ga krase.
Zato i ti misli na njih
da se nikad ne ugase.

Natali Šarić

Izvor: http://www.zlatnadjeca.com/

Mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

marginheight=before