Maksimirska priča

O jednoj ponosnoj staroj maksimirskoj klupi

-Vjerujem, klupo, da će vas ova vijest razveseliti:
namjeravam se na vas s mojom kućicom doseliti.

-Vi ste, pužu, malo odveć smjeli!
Otkud vam ideja da me vaš dolazak veseli?

-Pa, vidite, pažljivo motreći danima i danima
otkrio sam da vaše oronulo sjedište nikoga ne zanima,
iako na maksimirskoj livadi usred ljeta
ima podosta šetajućeg svijeta.

– Oh, kako vi imate izoštrena osjetila!
Ja to nisam uopće primijetila.
– Molim vas, samo se nemojte važni praviti
i svojim me duhovitostima gnjaviti.
Umoran sam od daleka puta
i večeras mi se više nikamo ne luta.
Moram vam još naglasiti
da ću se možda ovdje zauvijek skrasiti.

– Gospodine pužu, nisam li ja za vas malo previsoka?
Ta niste vi žabac da se popnete u dva-tri skoka!

– Što se toga tiče, svakako ste u pravu,
no nemojte si time razbijati glavu.
Tko visoko stremi, svome cilju stiže
čak i ako naprijed sasvim polagano gmiže.

– Hej, klupo, učinilo mi se da si me zvala.
Pretpostavljam da nisi znala da je pala noć
i da hitno na rock koncert moram poć’.

– Ma tko te je zvao, krakati stvore?
Od tvog glasa već dobivam noćne more.
Večeras, znači, opet neću ni oka stisnuti.

– Pa onda možeš s nama u zboru povremeno vrisnuti!
– Od ove ću moderne glazbe naprosto svisnuti!

– Noćas je na programu heavy metal i rock.
Znaš ono: Urlikni što glasnije, pa u jezero skok!

– U dobra stara vremena žapci su pristojniji bili:
svirali su samo valcere, a žabice su plesale u svili.

– Oh, klupo, ti si staromodna kao i moj djeda:
on samo o Elvis Presleyju pripovijeda.
Nadam se, pužu, da si bar ti na mojoj strani.
Daj me malo pred ovom fosilnom klupom obrani!

– Samo ti krekeći, krakati!
Što se mene tiče, možeš i kokodakati.
Kad zalupim kućna vrata “plop!”,
ne probudi me ni grički top.

– Izgleda da nitko ne shvaća nas mlade;
kad tražimo razumijevanje, kupuju nam čokolade.
Kreeee! Tko vas šljivi, fosili bez sluha!

– Uh, probio mi je oba uha!

– Baš sam se, klupo, na tebi lijepo smjestio.
Kao što sam ti već nagovijestio,
noćas ću tu u miru prespavati,
a možda i cijelo ljeto obitavati.

– Oh, kakav to tutanj čujem?

– Trese se cijela klupa!
Kao da stotinu vojnika livadom stupa.

Blanka Pašagić

Izvor:http://zlatna-djeca.blogspot.com/

Mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

marginheight=before