Lončiću, kuhaj!

Bila jednom jedna dobra djevojčica koja je živjela sama sa svojom majkom. Bile su tako siromašne da nisu imale ništa, čak ni komad kruha da utaže glad.

Jednom djevojčica ode u šumu i tamo sretne staru ženu koja je znala za njeno siromaštvo. Starici je bilo žao da djevojčicai njezina majka gladuju pa joj pokloni lončić.

No to nije bio običan lončić. Bilo je dovoljno reći “Lončiću kuhaj!” i on je odmah počeo kuhati dobru slatku kašu.
Zatim je valjalo reći “Lončiću stoj!” i lončić bi prestao kuhati.

Djevojčica se zahvali starici i odnese lončić kući. Tako su se ona i njezina majka oslobodile gladi. Najele bi se slatke kaše kad god su to zaželjele.

Jednom, kada djevojčica nije bila kod kuće, mama reče “Lončiću kuhaj!” i lončić je počeo kuhati tako da se do sita najela. No kad je htjela da lončić prestane kuhati, nikako se nije mogla sjetiti pravih riječi koje bi zaustavile kuhanje.

I tako je lončić kuhao i kuhao. Kaša je već prešla preko ruba lončića i dalje kuhala i kuhala.Napunila se cijela kuhinja a zatim i cijela kuća. Zatim i druga kuća, pa ulica, kao da lončić hoće nahraniti cijeli svijet. I nijedan čovjek nije znao kako da pomogne tom čudu prečudnom koje ih je snašlo.

Tek poslije, kada je ostala samo još jedna kuća prazna, došla je djevojčica i rekla samo “Lončiću stoj!” i dok bi okom trepnuo on je prestao kuhati.

No lončić je već nakuhao toliko kaše, da su svi koji su željeli doći u taj grad, morali sebi napraviti put jedući slatku kašu.

narodna

Izvor:  http://smile4me.net

marginheight=before