David i pjegice na Aninim obrazima

Zašutio sam. To je ono kad ne možeš izgovoriti ništa. Točnije, zanijemio sam, Toje ono kad izgubiš moć govora,koja ti više i ne treba, jer se i onako nećeš sjetiti kako se govori, a još manje što bi rekao.

Ispred nas je stajala nova učenica.

Ispred mene je stajala Ona, odjevena u lepršavu zelenu haljinicusličnu onima koje su do tog trenutka nosile dosadne djevojčice iz odjela.

Držala je narančasti ruksak pretežak za nju. Na prćastom nosu je nosila naočale sa tankim , zelenim okvirom, a u kovrčavoj kosi….Sunce.

-Ja sam Ana.

Slušao sam o tome da samo jedan trenutak može promijeniti sve, ali ja nisam bio spreman. Kako se dječaci uopće pripremaju na to, ili odjednom, bez pripreme,  postanu smiješni?

Mislim da je to snašlo i mene. Sjedio sam nepomično. Gledao sam Anu i nizao one kojima dugujem zahvalnost:

-mami i tati jer su me na svijet donijeli baš prije nepunih devet godina

-opet mami i tati jer su donijeli mudru odluku da živimo u ovom gradu

-učiteljici jer se pretvarala da ne primjećuje da sam zbunjen

-opet učiteljici, zato što je Ani pokazala praznu stolicu baš u mojoj klupi

-Ivanu, mom prijatelju iz klupe, zato što je baš danas zakazao pregled kod zubara

-svim djevojčicama koje vole lepršave haljine

-prodavačicama naočala i narančastoj i zelenoj boji

-zahvaljujem Suncu zato što se uselilo u Aninu kosu i svakoj pjegici koja se meškolji na Njenim obrazima.

Sjela je kraj mene….i…. što god to značilo promijenila je moj pogled na svijet.Čak mi se učinilo da sam i progovorio.

Hej … ja sam Davd…

Natali Šarić

Izvor: Zlatna djeca – Mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

marginheight=before