Zelenom dolinom što vijuga između strmih brežuljaka mirno teče rječica Sunčica. Tek pokoji slap svojim žuborom nadopunjuje ovaj idiličan krajolik.

Na lijevoj obali Sunčice uzdiže se lagani brežuljak Visočica, prekriven stoljetnom hrastovom šumom, gdje su dom našle mnoge šumske životinje, pogotovo vjeverice. Njihov dom nalazi se u dupljama starih hrastova. Hrastove šiške i žir glavna su hrana ovih lijepih i ljupkih životinja. Posebno ih krasi njihov dugi kitnjast rep što svraća pozornost svakom prolazniku.

Od ranog jutra do kasne večeri u hrastovoj šumi odvija se život uz cvrkut ptica, kuckanje djetlića i razigranih vjeverica na granama starih hrastova. Tek pokoja, malo stidljivija vjeverica skriva se u duplji hrasta, oprezno izvirujući kroz prozor svoje sobe, promatrajući slučajne prolaznike.

Sve su vjeverice privlačile pažnju zbog njihove izuzetne ljepote i spretnosti, ali jedna od njih, koja je imala sivo-crvenkasti rep, posebno se isticala, ne samo svojom ljepotom i spretnošću, već i vedrim sjajnim očima i uzdignutim ušima, koja je reagirala na najmanji šum. Zbog njenog nadasve lijepog i ukrasnog crvenkastog repa, prolaznici su je nazvali vjeverica Crvenčica.

Bila je vrlo pitoma i rado je sa svima sklapala prijateljstva pa su je svi voljeli, i prolaznici i svi stanovnici hrastove šume. Posebno je obožavala djecu i rado jela šiške iz njihovih malih ručica. Crvenčica je stanovala u najstarijem i najdebljem hrastu na početku hrastove šume uz samu obalu rječice Sunčice. U duplji starog hrasta imala je velik i udoban stan. Grane starog hrasta nadvijale su se nad rječicu, a lagani vjetar raščešljavao je njegove guste grane. Poslije ručka Crvenčica se obično odmarala i uživala u melodiji vjetra i žuboru malih slapova.

Ljeto već bilo je na izmaku, a jesen svojim kistom obojila je hrastovu šumu u žute boje. Dozreli hrastovi plodovi: žir i hrastove šiške opadali su sa stabala i prekrili zemlju, tako da se vjeverice nisu morale penjati po visokim i krhkim granama. Sada im je bilo sve nadohvat. Šuštavo lišće i hrastovi plodovi bili su izuzetna atrakcija za mlade razigrane i nestašne vjeverice, koje su se beskrajno igrale sa suhim šiškama kojih je bilo na izobilju te jeseni.

Crvenčica se budila rano, čim je svanuo dan i kad se pojavilo jesensko sunce na prozorčiću hrastove duplje. Ustajala je najprva od svih vjeverica. Svojim vrijednim malim rukama skupljala je po cijeli dan žir i hrastove šiške, te ih spremala u svoj stan. Ostale vjeverice pitale su Crvenčicu: “Zašto skupljaš žir i šiške kada ih ima na izobilju po cijeloj šumi”? Čak su joj se podrugljivo smijale: “Ha-ha-ha”. Maloj Crvenčici zacrvenili su se obrazi, malo se posramila i pobjegla duboko u svoj stan koji se nalazio u duplji staroga hrasta.

Odavno već ptice su odselile na jug, a ostale su samo neke ptičje vrste kojima je hrastova šuma dom kroz cijelu godinu. Ostale su i vjeverice, najvjerniji stanovnici šume na Visočici. Kako je jesen odmicala, hladni jesenski vjetrovi otrgnuli su i posljednji požutjeli list sa starih hrastova. Hladne kiše odnijele se otpalo lišće, žir i šiške niz rječicu Sunčicu. Vjetrovi fijukali su šumom sve jače, a vjeverice sklonile su se u svoj topli dom hrastovih duplji.

Prvi zimski dan osvanuo je pod snježnim pokrivačem. Sve je utihnulo. Nikoga više nije bilo vani, čak ni slučajnih prolaznika. Priroda se spremila na zimski počinak. Utihnuli su i slapovi na rječici Sunčici, okovani ledom. Zima zavladala je posvud i njen obruč stezao se sve više. Stara stabla pucala su od zimske studeni.

Drugog jutra, dok je Crvenčica još spavala, u šumi su se začuli neki neobični glasovi. Na snijegu vidjeli su se tragovi vjeverica. Malo podalje u dubljoj šumi čulo se cviljenje gladnih vjeverica, koje su tražile hranu, to jest žir i šiške.

Uzalud su kopale ispod dubokog snijega, jer žir i šiške nestali su sa dolaskom jesenskih vjetrova i studenih kiša. Crvenčicu su uznemirivali nesvakidašnji glasovi gladnih vjeverica, koji su se sve više približavali njenom stanu.

Oprezno je pogledala kroz prozor svoje dublje i ugledala je neobičan prizor. Ugledala je zapravo svoje susjede vjeverice koje su cvilile od gladi i tražile hranu ispod dubokog snijega kako bi preživjele hladnu studen. Crvenčici se mijenjao izraz lica.

U jednom trenutku izražavala je žaljenje i zabrinutost pa ih je pitala zašto cvile. “Gladne smo”, odgovorile su vjeverice. “Gladne”, opet će Crvenčica. “Pa zar vi nemate u svom stanu šiške i žir”? “Ne, nemamo”, odgovorile su vjeverice. “Ništa nismo spremile za zimu. Plodova je ionako bilo previše, pa smo mislile da će ih biti preko cijele zime ispod hrastova”. Odjednom, Crvenčica je promijenila izraz lica i prasnula u smijeh: “Ha-ha-ha”, koji se čuo daleko kroz cijelu hrastovu šumu, usred zimske tišine. K tome je dodala: “Vi ste se meni smijale u jesen dok sam ja skupljala žir i šiške, a sada se ja smijem vama dok tražite ostatke ispod snijega”! Još jednom prasnula je u smijeh, pobjegla u topli stan hrastove duplje i uživala u slatkim plodovima svoga rada.

Kuzman Landeka

Izvor: Landeka