Dogodilo se u proljeće
– što manje, što veće, po zraku,
po travi i mojoj glavi – boja se šeće.

” Što radiš ti ovdje?” upitah je ja,
a ona od srama pocrvenila.
“Oprosti, zar ne vidiš da šetam”- reče
“Osim toga, čekam prijateljicu žutu
da se igramo po putu. A
ne mogu mirno stajati jer nisam
drvena – ja sam CRVENA.

Uto je doletjela žuta na krilima vjetra.
Došla je sva vesela i kraj crvene je sjela.
Začas je zelena doskočila,
a plava ih preskočila.

S naranče preko puta dopuzala je
narančasta brže nego ljubičasta.
Njoj se kroz noge provlačila
žuta, a plava joj se čas amo,
čas tamo sklanjala sa puta.

Ovu je ludu igru promatrala bijela
i veselo doskakutala, pa se
malo sklonila i uz žutu priklonila.
Zagrlila je zelena i kapnula na crvenu.
Začas je uhvatila plavu i narančastoj
dopuzala na glavu.

Sad sve su boje pomalo bile
svjetle, al’ bijela se još uvijek
željela igrati i nije ih prestala loviti.
Crvena, crvenija, najcrvenija
– bila je svuda ta boja jedna luda.

Zelena je od sreće zaplesala
i svoje svijetle tonove posvuda istresala.
A žuta je sada zasjala
k’o prije i silno se
umorila od ove ludorije!
Zrinka Kundić